Mi, hrvatska dijaspora!

0

 

Svi ste istinski Hrvati, u vama svima je ono dobro i istinito što je izbjeglo Križni Put, u vama svima živi nešto što je zemlja čak i danas izgubila, u vama svima borba traje.
Kao što su bili mnogi prije i poslije, većina današnjih Hrvata u dijaspori sada su djeca onih koji su napustili domovinu ili onih koji su bili izgnani zbog svojih političkih i kulturnih uvjerenja, uvjerenja koja su bila nepovoljna i suprotna doktrinama kulturnog genocida zbog navodnog za mnoge poboljšanja i zbog stvaranja političkog i sociološkog komunističkog singulariteta.

Na polju u neposrednoj blizini Klagenfurta, Austrija, sjedio je s desetak parova u svojim dvadesetim godinama života svećenik Cecelja i tiho im govorio o njihovoj dužnosti da, kada napuste austrijski centar pritvora izbjeglica i usele se po zemljama širom svijeta, sačuvaju kršćansku vjeru, sačuvaju našu kulturu, štite istine naše povijesti, odgoje svoju djecu svim tim uvjerenjima i nastave borbu za oslobađanje domovine od komunističkog raka koji će ju godinu za godinom korumpirati – bilo je to 1953. godine.

Naši su preci ostali vjerni tom opredjeljenju i širili su se diljem svijeta poput sjemena na vjetrovima te skupljeni iz razaranja šumskog požara da bi se konačno uselili u ove nove zemlje i nanovo klijali život i vječnu nadu.

Zašto je osnovana udruga “Glas hrvatske dijaspore”? Tko smo mi? Koje su nam namjere, možda se pitate? U nadolazećim izdanjima “Integritasa” razmatrati ćemo i prenijeti ne samo ono što znači biti Hrvat dijaspore, kakva su nam postignuća za zemlje svijeta koje su nas posvojile kao i ona što smo postigli u pomaganju stvaranja nezavisne moderne hrvatske republike te naša zapažanja, zabrinutosti, nade i želje za nju.

Rijetko su pri posjeti Australiji ovakve riječi izgovarali izabrani hrvatski dužnosnici ili predsjednici, a nedavno su ih izgovorili vetran Domovinskog rata i njegov suputnik dodajući javno pred masama da smo se mi u Dijaspori borili na tri fronta dok su se oni borili na jednom.

Da su naše bitke tijekom desetljeća značile da kada je došlo vrijeme priznavanja mlade hrvatske republike naše posvojene dijasporske Vlade nisu okolijevale priznati Hrvatsku i da su to činile zbog naših upornih nastojanja tijekom mnogih desetljeća u izgnanstvu, da smo se borili za očuvanje svih aspekata o kojima je bilo govora na onom polju izvan Klagenfurta te da bez naše pomoći borba za Republiku i naše slobode možda bi završila u Vukovaru. Hvala vam Damire Markuš i Damire Plavšić što ste prepoznali ono što smo se nadali čuti, što naši izabrani dužnosnici naizgled nikada nisu.

Sjeme hrvatske kulture raspršilo se diljem svijeta, svako se dijasporansko naselje suočilo sličnim teškoćama osobne i kulturne prirode, a u Australiji je bilo došlo i do toga da sebe nazivati Hrvatom sredinom 1970-ih je značilo i prijetnje od strane tadašnje australske vlade će svakog tko se izjasni Hrvatom poslati natrag u komunističku Jugoslaviju. Naša reakcija i reakcija jednog Hrvata, imena i prezimena Mario Despoja, o kome ćemo u skoroj budućnosti i pisati, je bila podići palac do nosa i otvoriti prvo, neslužbeno, hrvatsko veleposlanstvo na području veleposlanstava drugih zemalja u glavnom gradu Australije, Canberra.

Australija 1959. – kod pomaganja izgradnje kuće prijatelja Hrvata

Ono s čim se australska hrvatska dijaspora suočavala bilo je, međutim, mnogo teže od onog s čim su se suočavala naša sestrinska naselja širom svijeta; bili smo zaključani u zemlji opkoljenoj tisućama milja oceana i nije se moglo jednostavno skočiti u auto i voziti nekoliko stotina kilometara ili letjeti nekoliko sati kako bi se približili ili vratili natrag u našu domovinu, suočavali smo se s 24 sata plus leta preko vremenskih zona i 16 000 kilometara oceana. Danas se procjenjuje da nas 200.000 ovdje predstavlja jednog u svakih 120 Australaca, iako nas je puno više kada se u obzir uzmu treća i četvrta generacija useljeničke obiteljske loze.

I zbog toga smo privukli posebnu pažnju ljubitelja UDBE, jer kada ste toliko daleko da se stvarnost mogućeg ustanka formulira, ili pokušava, kao što je to bio slučaj operacijom Feniks, ta stvarnost postaje prijetnja koju se ne može zanemariti.

Za nas je to značilo da se usredotočimo na našu čistoću, poput nekog izgubljenog amazonskog plemena sačuvali smo ono što je prije komunizma bilo napadnuto i napadanjem održano, često se o nama govori zbog naših nacionalističkih uvjerenja, o nekim tim uvjerenjima namjerno se govori negativno ali takve usporedbe mi ne uzimamo kao vrijeđanje, ovi napadaji ništa se ne razlikuju od onih koje su nam upućivali bivši komunisti s planom okaljanja hrvatskog imena. Preživjeli smo ih i preživjet ćemo ih.

Udruga Glas hrvatske dijaspore (GHD) utemeljena je na pretpostavci da ćemo se nastaviti boriti za prava našega naroda, za naš narod bilo da stoji na vlastitoj domovinskoj zemlji ili na nekoj drugoj zemlji, za naše ljude koji imaju pravo postavljati kritička pitanja za poboljšanje, za naše ljude koji imaju neotuđiva kulturna i politička prava koja nijedan izabrani dužnosnik ne može zanemariti niti manipulirati, ali najvažnije, postojimo kako bi izgradili mostove koji će ponovno spojiti domoljube unutar domovine i dijaspore kako bi se osiguralo da nas se nikad više ne iskorištava.

Danas, članstvo se u GHD-u proteže diljem svijeta pa sve do domovine Hrvatske, naše sposobnosti razmjene ideja, raspravljanja o progresivnim mislima te u postizanju konsenzusa kao narod su nešto o čemu su naši imigrantski očevi mogli samo sanjati, a sada je to stvarnost, mi ljudi, za ljude, ne pitamo što Hrvatska može učiniti za nas nego što mi možemo zajednički učiniti kako bismo joj pomogli.

Podijeli.

O Autoru

  • Video galerija

    Saborski zastupnik general Željko Glasnović - NE EKOCIDU!

    BUJICA GENERAL ZELJKO GLASNOVIC U SABOR!

    General Željko Glasnović

    Snimka prijenosa konferencije za novinare

    Željko Glasnović ZA SVE KOJI GA MRZE! "Napraviti ću Vam državu u 3 Mjeseca" !! 14.12.2017.

    Čestit Božić i sretna Nova godina 2018.

    Load more...
Autorska prava © Zdrug Politički portal | 2017.