Problem Splita je problem bez turista, bez tranzita, bez dnevne migracije.
Problem je to što Split ne funkcionira na razini samostalne urbane sredine, kako bi onda funkcionirao s dodatnim opterećenjem.
Split je selo (izraslo iz palače i oko palače) s prekrasnom palačom, koja je bila u okolici Salone (i danas je ostala s takvim statusom – manja ili veća naseobina uz antički (vele)grad Salonu).
Neurbaniziranost Splita (bijeg preživjelih iz pada Salone) ostala je do današnjih dana – nesređenost (i odsječenost, osim morskim putem).
Neurbaniziranost (prikrivan splitskim dišpetom) je posljedica nepostojanja kadrova (seljaci i niže kategorije). Vjekovima. (Iako je M(arko) M(arulić) splićanin.)
Grad nema kadrove potrebne gradu (a ne Svijetu, onih koji su prvi na Svijetu pun je Split).
Priča o neurbaniziranosti Splita time postaje jasna.
Zabranjivati razgolićenost i zgražati se nad time je “van pameti”. Alkoholiziranost (i javno uriniranje) je posljedica neodgovornosti za turiste (javni wc-i i obaveza ugostiteljskih objekata puštati tuđe goste u svoje wc-e u nedostatku javnih wc-a, nedostatak gradskih redara koji će gostima biti pri ruci (u navedenim nevoljama) a ne ih kažnjavati,…).
Jer svi se slažemo, novac je najvažniji. Pa bi nered nastao ubiranjem tog novca trebalo umanjivati i sustavno čistiti.
S posebnom domaćinskom strpljivošću.
Kad bi u tome uspjeli, bili bi prvaci Svijeta.
(A ne puštati prouske-prosrpske kadrove koji se oslanjaju na kartu tradicionalne izolacije i neprofitnosti kako bi zaustavili razvoj grada ka financijskoj moći.)
Problem Splita je iskorak ka financijskoj moći.
