U Auli Gradske uprave grada Zagreba danas je svečano otvorena u organizaciji Kluba veterana 148. br.HV izložba fotografija pod nazivom „I reći ću vam još jednu stvar zapamtite Vukovar!“ Izložba sadrži 15 panoa s 29 fotografija i tekstom o Vukovaru, a moći će se razgledati u predvorju Gradske uprave do 25. ovog mjeseca. Autori izložbe su Milan Zanoški i Drago Tomašić, a izložbu su otvorili gradonačelnik Milan Bandić te dragovoljci zagrebački branitelji Vukovara: Josip Banović, Marijan Molivarec i Zorica Gregurić koja je u ime zagrebačkih branitelja Vukovara održala govor kojeg donosimo u cijelosti.
„I nakon 26 godina dok gledamo ove fotografije danas u nama preživjelima, još uvijek su žive uspomene na zločin iz mržnje i obijesti koji su počinili ljudi-zvijeri s imenom i prezimenom, sa svojom sudbinom prošlosti, sadašnjosti i nažalost budućnosti – neokajane, neispunjene pravdom i zasluženom kaznom. Među nama ovdje su majke i očevi koji i dalje umiru svaki dan zajedno sa svojim sinovima i kćerima koji su pali za Hrvatsku, za san o slobodi, oni i dalje čekaju ispunjenje sna njihove djece.
Nedaleko odavde prije 26 godina krenula je jednog rujanskog jutra skupina nadobudnih mladića i pokoja djevojka, krenuli su iz različitih motiva, ali s jednom željom – pomoći onima kojima je pomoć bila potrebna, obraniti ne samo domove nepoznatih obitelji, nego domove Hrvatske, znajući kako će na taj način obraniti i svoju obitelj, svoj dom, svoje voljene. Od nas 232, 92 se nikada nije vratilo, a za nekima poput Jadranka Anić Antića još uvijek tragamo. Ostaviše naši prijatelji svoju mladost u Vukovaru, natopiše svojom krvlju slavonsku ravnicu, vjerujući kako je vrijedno dati život ne samo za zemlju, nego i za budući smijeh djece koja će odrastati u suverenoj državi kakvu su sanjali, kakvu su željeli.
Mislila sam danas govoriti o toj poletnoj mladosti punoj ideala i zanosa, o žrtvi koju su podnijeli, o ljudima koje danas ovdje gledate i ne slutite kakav pakao su prošli, jer na njihovim licima nećete vidjeti mržnju ili bijes, nikada ne bi pogodili tko je od nas ovdje prošao mučenja srpskih koncentracijskih logora, nećete vidjeti na našim licima očaj i beznađe zbog gubitka naših najmilijih, ali vidjet ćete duboku tugu. Mi nismo lovci na privilegije, niti paraziti ovog društva kako nas stvarni paraziti i oni koji nikada nisu prežalili nestanak zločinačke tvorevine Jugoslavije, i uspostavu neovisne hrvatske države, nazivaju. Iako su godine prošle, iako smo stariji i mudriji, naša srca i dalje gore istim mladenačkim žarom za našu Lijepu Domovinu za naš beli Zagreb grad. Neću Vam danas govoriti niti o užasima kroz koje smo prošli, o rastrganim ljudskim tijelima polomljenim poput dječjih igračaka, o nevjerici s kojom naši sugrađani nisu željeli prihvatiti stravičnu stvarnost u koju su nas uveli ljudi-zvijeri kojima ništa nije bilo sveto, ni život muškarca, žene niti život malog djeteta.
Zagreb je u Vukovaru platio previsoku cijenu i zato će ta spona ostati trajno neraskidiva, i zato će srca nas Zagrepčana zauvijek pripadati Vukovaru. Neću Vam danas pričati o neizvjesnosti nakon okupacije Vukovara i velikoj praznini koju u našim srcima koju ništa ne može ispuniti. Ta praznina nije samo zbog gubitka naših najmilijih, ta praznina je tu, jer su u Vukovaru ljudi izgubili ljudskost i postali zvijeri, ljudi s imenom i prezimenom, ljudi koji su iz druge države došli ubijati i razarati dom onih koje nisu niti poznavali, ljudi koji bi trebali biti dobri susjedi, ali postali su agresori i ubojice. Svi znamo, govorim o srpskom agresoru, nemilosrdnom lišenom ljudskog postupanja, govorim o zvijerima koje niti danas nisu odgovarali za Ovčaru, Velepromet, Borovo komerc, Borovo selo, Stajićevo, Mitrovicu, za svaki pedalj hrvatske zemlje na kojoj su počinili ratne zločine, svaki pedalj bilo koje države na kojoj su mučeni, sakaćeni i ubijani hrvatski ratnici i civili.
Danas pred ovim fotografijama koje su dokument vremena užasa, koje je iza nas, želim govoriti o našoj djeci, djeci nas hrvatskih branitelja. Većina njih uspješni su diplomanti, magistri, profesori, no nećete ih vidjeti uz svoje roditelje ne zato jer nas ne podržavaju, nego zato jer njih našu djecu, država za koju smo se borili ne podržava, olako ih se odriče, ne dopušta im da svoje znanje, vještine i stručnost iskoriste kako bi pomogli svojoj domovini. Zašto za našu djecu nema mjesta u ovom hrvatskom komadiću raja, a za djecu onih koji su pobjegli kad je trebalo braniti i obraniti je, ima? Zašto za djecu onih koji bezočno blate Hrvatsku ta ista Hrvatska osigurava najbolje pozicije, a našoj djeci uskraćuje? Naša djeca nisu uz nas, jer i dalje traje agresija na Hrvatsku, a ovaj put žrtve su upravo oni za čiju budućnost smo se borili.
Zagreb je metropola Hrvatske, s razlogom nam zavide, jer dali smo najviše, a dajemo i danas, i zato s pravom tražimo mjesto u ovom hrvatskom komadiću raja za one koji su ga stvarali i koji su ga obranili, i zato s potpunim pravom tražimo mjesto za one za koje smo ovu budućnost stvarali – za našu djecu!“
Zorica Gregurić, zagrebačka dragovoljka braniteljica Vukovara
Zagreb, 16. lipnja 2017. godine (Otvorenje izložbe fotografija Sjećanje na žrtvu Vukovara i Škabrnje)
