Hrvatska je na političkoj prekretnici (orjunizacije).
Domovinski rat – dok se u engleskoj literaturi koristi i izraz Hrvatski rat za nezavisnost – teško je pogodio Hrvatsku.
Svjedoci smo (živi) o potpunom rasulu hrvatske politike i sposobnosti bilo kakve obrane od velikosrpskle agresije.
Račanovi reformirani komunisti (skh-sdp)(savez komunista hrvatske – stranka demokratskih promjena) (kasnije socijaldemokratska partija) je razoružala Civilnu obranu Hrvatske (predala oružje Civilne obrane na čuvanje JNA, koja to oružje nije nikad vratila Hrvatskoj, do naoružavajući srpske pobunjenike).
U naletu velikosrpske četničke-jna agresije tadašnja vlast (hdz, vlada nacionalnog spasa), izloženi (Hrvatska) embargu na oružje (zasluga još jednog orjunaško-komunjarskog kretena (bLončara), uglavnom je bila nemoćna i nesposobna opremiti obranu i organizirati zaštitu od srpskog vojnog divljanja.
Samo je ograničenost velikosrpske agresije spriječila posvemašnu katastrofu (toliko o tuđmanovu hdzu).
Osobno herojstvo
U tim okvirima, kad je vlast u Zagrebu, popuštajući (izbijanje Srba na “amputacijsku liniju” Virovitica-Karlovac-Karlobag) srpskom nadiranju, iskazala svoju nespremnost diplomatski ili vojno (cjelokupni sastav vlade je bio jugoslavenske-orjunaško-četničko-komunjarske provenijencije) braniti Hrvatsku (uspostavom ZNG (zbora narodne garde) koji je bio malobrojan i nije popunjavan principom opće vojne obveze), kada je većina krajeva i stanovništva u tim krajevima prepuštena divljanju jugo-četničkih hordi, Hrvatska se samoorganizirala na principu osobnog herojstva.
Prednjačili su, uz lokalne dragovoljce, koji su većinom i pristupali HOS-u, Hrvatske obrambene snage Hrvatske stranke prava. Riječ je o 1991.g., nepriznatoj Republici Hrvatskoj, nepriznatoj vlasti u Zagrebu i vremenu kad tadašnji “predsjednik” (čega?) Tuđman oklijeva s proglašenjem neovisnosti i proglašenjem rata.
Neometano izbijanje velikosrpskih snaga na granice Velike Srbije (nešto više od 20 km od Zagreba), s pogubnom politikom prepuštanja nesrpskog stanovništva genocidu i progonima, mučenjima i uništavanju svega hrvatskog, dio je tog vremena.
Oni koji su se (po svim međunarodno prihvaćenim ratnim normama) odlučili na otpor, mimo nadzora tadašnje kvazi vlade u Zagrebu, iako nedostatno naoružani, ali prisiljeni poduzimati i nemoguće u zaustavljanju agresije i izbjegavanja katastrofe, većina ih je nosila oznake HOS-a, pozdravljala Za dom spremni, nije veličala fašizam, genocid, zločin.
Veličala je hrvatski otpor, herojstvo i branila Hrvatsku od (zagrebačko-orjunaškog) nagodbenjaštva koje je njima značilo gubitak svega, pa i života.
Hrvatske obrambene snage (HOS) nisu ZNG, nisu HV, niti su dio strateškog uzmicanja. Ako je što obranjeno, obranjeno je zahvaljujući samožrtvovanju dragovoljaca, a ne stranačkih “junačina” koji su podijelili činove Mesiću, Pusićki, Račanu, ovom – onom. A zolje iz ilegalnog uvoza hdz-ovim stranačkim vođama kriznih stožera.
Hrvatsko nagodbenjaštvo je izdaja (to svi znamo)
Treba HDZ-SDP proglasiti zločinačkim organizacijama (zbog svesrdnog pomaganja velikosrbima u ostvarenju velikosrpskih planova).
Tijek povijesti (presedan o okončanju UN-ove misije) se promijenio zahvaljujući promjeni odnosa unutar međunarodne zajednice koja nije mogla dopustiti teritorijalna osvajanja temeljena na genocidu i agresiji, dajući dozvolu za redarstveno-vojnu akciju (za koju visoko članstvo HDZ-a i tadašnje Vlasti nikad nije bilo pripravno).
Sadašnji HDZ-SDP je podjednako velikosrpski produkt (ruske službe, agentura i premreženost).
Rat je vođen kako ga ne bi izgubili, ali u granicama do Krajine. Završio je tako da nismo izgubili (čime se bez zasluga kite), ali na granicama s kojim Srbi nisu zadovoljni.
Nikad nismo držali do HDZ-a, SDP-a, ali ni Srbi nakon rata više ne drže do njih. To je vidljivo svakog dana.
Najviše danas, kad nas nastoje uvjeriti kako je ZA DOM SPREMNI – HOS izraz veličanja fašizma.
Jadnici.
