Bitka na Kosovu polju se vodila 15. lipnja[1] 1389. godine između ujedinjenih srpskih, bosanskih i albanskih snaga[2][3][4] protiv Otomanskog Carstva.
Nakon pada Sofije u Bugarskoj (1382.) i Niša u Srbiji (1386.) otvorila su se Turcima vrata u Srbiju. Lazar je pomoću bosanske vojske 1387. godine razbio Turke kod Pločnika na rijeci Toplici, ali ta kao i ona bosanska pobjeda kod Bileće (1388.) razjarila je sultana Murata I. Prvi na udaru bio je knez Lazar. Izmirivši se sa Žigmundom, ugarskim kraljem tražio je i pomoć Tvrtka, bosanskoga kralja. Tvrtko mu je poslao 20.000 vojnika pod vodstvom vojvode Vlatka Vukovića. Njima su se pridružili križari iz Hrvatske pod vodstvom bana Ivaniša Horvata. Na strani balkanskih saveznika su sudjelovali i odredi Bugara, Vlaha i Čeha[6]. Mađarska i Poljska su također poslale pojačanja balkanskim saveznicima.[7]
Bitka se odigrala 15. lipnja 1389., na Vidovdan. U osmanskoj vojsci je sultan Murat I. upravljao središnjim dijelom vojske dok su krilima upravljali njegovi sinovi Jakub i Bajazid. Tijek bitke i danas je nejasan; prema jedinim izvorima iz prve ruke – onih sa bosanskog dvora Tvrtka I. kršćani su odnijeli pobjedu; međutim se zna da su Srbi ubrzo nakon bitke plaćali sultanu danak, iz čega moramo zaključiti da je posrijedi u najboljem slučaju “Pirova pobjeda”.
Također je u bitci poginuo srpski knez (i vladar pretežnog dijela Srbije) Lazar Hrebljanović: Njegova udovica Milica i malodobni sin Stefan su ubrzo nakon bitke sklopili mir s Turcima, priznajući vrhovnu vlast sultana i obvezavši se na plaćanje danka; njihove vojne jedinice su se borile na turskoj strani protiv kršćana u bitkama na Rovinama (1395.) i kod Nikopolja (1396.), te u bitci sa Mongolima kod Ankare (“Angore”) (1402. god.). Vidjevši u rasulu koji je u Turskoj nastao poslije što su Mongoli teško porazili Turke 1402. godine[8], priliku da se otrgne od neugodne podložnosti muslimanskim vladarima, Stefan Lazarević 1402. godine raskida vezu s Turcima, postavši vazal ugarsko-hrvatskom kralju Žigmundu Luksemburškom, čije je vojsku 1396. godine bio pomogao poraziti u važnoj bitci kod Nikopolja.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_na_Kosovu_polju
Josip Horvat Međimurec, Dolazak Hrvata na Kosovo, ulje na platnu, 1930.
Josip Horvat Međimurec
Josip Horvat (Čakovec, 18. veljače 1904. – Zagreb 2. lipnja 1945.), hrvatski slikar.
… U razdoblju od 1931. godine obolijeva od tuberkuloze kostiju (desne bedrene kosti), kao posljedice zatvaranja u Kraljevini Jugoslaviji, i nakon desetak operacija mu je u prosincu 1942. godine amputirana desna noga. Od tada hoda uz pomoć drvene proteze.
Josip Horvat Međimurec stupa u hrvatsku kopnenu vojsku dana 1. kolovoza 1941.[1] Ulazak u vojsku nije bio radi ratovanja nego radi zaposlenja i priskrbivanja sredstava za život crtanjem i slikanjem. Prvi dani u domobranstvu su vezani za pukovnika Peru Blaškovića, koji je također bio član Družbe “Braća Hrvatskog Zmaja”, a radno mjesto je dobio zahvaljujući preporukama Emilija Laszowskog. Od 14. ožujka 1942. je u novinarskom odjelu MinOrS-a. Tako i nastaje 8 promidžbenih crteža u “Hrvatskom domobranu” i pet ulja na platnu: “Drugarstvo” (scena gdje domobran nosi preko ramena drugog ranjenog domobrana), “Nijemci u zasjedi”, “Straža na Trebeviću” te dva portreta vojnika u odori. Od 1. siječnja 1943. je u odgojnom odjelu MinOrS-a za ratno slikarstvo pri Akademiji likovnih umjetnosti. U odjelu ratnog slikarstva – prosvjetnička bojna bili su i Ivan Kožarić (sada akademik HAZU-a), Stevan Binički, Antun Župan, Dragan Sax, Alfred Petričić, Valerije Michieli, Milan Vulpe, Ivan Švertasek i Matko Peić, a Josip Horvat je bio voditelj ratnog slikarstva u činu satnika (tri trolista u domobranstvu – VII činovnički razred).
Josip Horvat Međimurec, Domobran na Trebeviću, 1942
Po ulasku u Zagreb, komunističke partizanske vlasti ga odvode iz Deželićeve 55 kao invalida bez noge[3] i kao čovjeka koji uopće nije bio politički niti vojno aktivan za vrijeme rata, te ga 2. lipnja 1945. strijeljaju. Presuda je napisana naknadno, 7. rujna 1945. broj 160/45.II[4]. Mjesto ukopa se ni danas ne zna. Do sada nije pronađen tekst presude. Na mikrofilmovima Hrvatskog državnog arhiva za građu koja se nalazi u Vojno-istorijskom muzeju u Beogradu, te za građu u Hrvatskom državnom arhivu i Državnom arhivu u Zagrebu postoje presude do broja 159/45, a prva sljedeća je 167/45. I te presude koje postoje su bez obrazloženja i bez dokaza krivice, a veliki broj je napisan u dva-tri reda.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Horvat_Me%C4%91imurec
