Ina Vukić – intervju s Charles Billichem/ Veljača 2018.

0

 

Govoriti ili pisati o Charles Billichu, svjteski renomiranog umjetnika hrvatskog podrijetla koji dugo živi u Australiji, u mladosti dugogodišnjeg zatvorenika političkih zatvora bivše komunističke Jugoslavije, nije ovdje potrebno – njegov život i negova golema djela kako umjetnička tako i humanitarna otvorena su knjiga svijetu. No, ipak ono što svijetu još nije poznato jest to da se Charles Billich trenutno sprema za veliku izložbu umjetničkih radova u Monte Carlu pod nazivom «Salvador Dali i Charles Billich Izložba», te na boravak u Vatikanu kao umjetnik u rezidenciji gdje će slikati na velikom platnu panoramu Rima. Upravo je ovih dana i otkrio u Sydneyu i svoje posljednje djelo po temi hrvatstva – «Povijesni turnej» – u kojem remek djelu pruža determinaciju kroz stoljeća hrvatske borbe za slobodom. Iskoristila sam baš ove značajne za njegovu umjetnost dane porazgovarati s njim po pitanjima političke stvarnosti u Hrvatskoj danas, jer ona je po mnogočemu natovarena prošlošću koja je njemu veoma dobro poznata i zbog koje je bio i ostao istinski borac iz dijaspore za boljitak hrvatske slobode i demokracije.

Vi odnosno vaša obitelj u Hrvatskoj predstavlja jasnu i užasnu sliku gotovo neopisivog terora i zločina koje su počinili operativci komunističkog režima bivše Jugoslavije. Poubijali su pa i žive bacali u foibe/jame 12 članova vaše uže i šire obitelji te vas samog, kao mladog dečka, strpali u zatvor jer ste se usuđivali protiviti komunističkom ustroju. Koliko su i jesu li sjećanja na te događaje utjecali na vašu odanost demokraciji i slobodi za Hrvatsku?

Nikad neću se odreći mojeg demokratskog sna.

Iako i od Amerike, koja sebe opisuje kao najdemokratičnija yemlja, doživio sam traumatično iskustvo. Naime, S.A.D., uđe u uski i najintimniji odnos sa trulom, ubitačnom, demonskom Rusijom i pomaže nekog bolševičkog agenta Tita, staljinski dugoročni egzekutor-razbjnik, da preuzme i komunističku kolonizaciju Hrvatske i drugih autohtonskih država.

S.A.D. jednostavno i sramotno nedemokratski napada cijelu Europu, reže ju na pola i polovicu jednostavno i bez ikakve uljudnosti donira je jednoj Rusiji, već do tog momenta svijetu poznatog genocidnog manijaka, sa stotinu milijuna pokoljenih nevinih.

S.A.D. je doduše imala bezdušnog slugu u Engleskoj, koja daje na prilično nemokratski o nekršćanski način oko milijun Hrvata nekom demonu Titu da ih pokolju.

Sve to znači da umjesto da se ja odrelnem demokratskog sna, počeo sam težiti prema popravljanju oblika i pojma demokracije, skoro do nekih fikcionalnih vizija utopijske savršenosti, ali nikada primirene sa S.A.D. ili drugim kvazi demokracijama.

Hrvatska ima odličnu priliku da stvori svoju demokratsku tipologiju, a Hrvati su i suviše kvalificirani da budu temeljni u stvaranju tog sna kroz svoja iskustva i povijesnih lektura.

– Često je rečeno da je jedna od najbitnijih pogonskih sila koja je vodila hrvatske branitelje i hrvatsku dijasporu u čvrstoj obrani Hrvatske od agresije tijekom ranih devedetih godina bila ona koja je težila k iskorjenju endemične korupcije u Hrvatskoj koja se umrežila u državne institucije i administraciju tijekom vladavine komunističkog režima bivše Jugoslavije. Kako vi gledate na ove tvrdnje?

Teško se riješiti smrtonosnih bakcila koji generacijski ostanu i cirkuliraju u postkomunističkim organizmima.

Komunizam se oslanjao na otvorene laži, egzistencijalne prevare, bratske izdaje, antipatije protiv zdravih otpora i dijaspore ( mi bjegunci smo mnogim drugovima malo na nosu). Arhetip veleprecare jeste bila epizoda sa Fondom za privatozaciju, kad se više manje stvorila klasa oligarha (državni moćnici koji su preko noći prešli proleter-kapitalist barijeru). Bez ozbiljne sanacije i polaganja računa Hrvatskim serijalnim privrednim prevarantima ne može se doći do zdrave ekonomije. Meni se čak desilo da neke vlasti idu u katast i da katastrofalno manipuliraju i mene operušu. Mizerija i sistemsko siromaštvo stvoreni u komunizmu kronični su privredni rak ako se radiklano ne postupa sa ozbiljnim promijenama i originalnim idejama.

Plodno tlo za te promjene može biti jedino postignuto sa izvjesnim škartiranjima i preokretima u toleranciji nedostataka i zločina režima.

– Prije par mjeseci ste izjavili u medijima kako se Hrvatska treba riješiti olovnih ostataka komunizma. Možete li navesti neke od tih olovnih ostataka i zašto ih nazivate olovnim?

Monopartizanski sistem, ili diktatura, oblikuje kolektivnu misao.

Marksističke kretenske upute moraju biti totalno izbačene. Jurisprudencija mora se humanizirati i racionalizirati prema vedrijim vremenima.

Nova Hrvatska brodica mora se riješiti puno olova u balastu da bi ubrzala napredak. Sad nam je prilika da si pripremimo politički i ideološki tok i da pokažemo kreativnost u stvaranju novog modela prave demokracije. Ajde da kao npr. Švicarci, budemo jedinstveni i ujedinjeni u lateralnom političkom i kulturnom mišljenju.

– Većina ljudi bi reklo da kako to sada izgleda hrvatske su državne snage odustale od zakona za lustraciju jer Hrvatska i dalje ostaje država u kojoj se lustracija, bilo sustavna ili djelomična, nije provela, a ne nazire se ni bilo kakav službeni plan ili strategija da se lustracija i provede. Jeste li možda vi vidjeli ili osjetili bilo kakav značajan napredak lustracije u Hrvatskoj?

Samo neprijatelji napretka demokracije i hrvatske neovisnosti bi se protivili činjenici da zakoni o lustraciji, a i oni koji dopuštaju uvid u arhive bivše Jugoslavije, čine i ključni položaj u hrvatskoj povijesti kao i u povijesti čišćenja od usporavajućih za demokratski napredak mentalnih sklopova komunizma i navika nakon pobjede u Domovinskom ratu i nakon uspostave suvereniteta te naše drage Domovine. Zakon o lustraciji te njegova implementacija u društvu su dakle krucijalni u postizanju funkcionalne demokratske države i tu su, na našu štetu i žalost, grubo zakazale hrvatske vlasti svih ovih desetlijeća nakon vojne pobjede nad srbočetničkim i komunističkim agresorom. Jedini koji konzistentno i stalno u javnosti i u Hrvatskome saboru iznose hitnost potrebe za lustracijom su pojedinci političke desnice, a moram reći da su neumorne inicijative i ustrajnost po pitanju lustracije koje vjerno za dobrobit hrvatskog naroda iznosi General Željko Glasnović veoma bitne i osobno sam impresioniram njegovom ustrajnosšću pri saborskom pultu. To je mjesto s kojeg se direktno obraća narodu, barem je tako u zapadnim parlamentima jer u njima sjede zastupnici naroda. No, veliki je problem za Hrvatsku što proces lustracije u stvari ne postoji u službenoj Hrvatskoj i što ne kreće naprijed kako bi to veliki dio naroda u Hrvatskoj i u dijaspori želio. I tu se kristalno jasno vidi da većina zastupnika u Hrvatskome saboru ignorira želje i potrebe naroda. Od potreba u narodu nastaju zakoni. Tako je u razvijenim demokracijama ali nažalost čini se ne i u Hrvatskoj.

– Postoji gledište danas da česti napadi političke ljevice protiv političke desnice, koji su često prirode gdje se desnica farba etiketama nekog neo-fašizma, u stvari nastojanja stvaranja amnezije u narodu za strahote komunizma i pokušaj da se bivši i neo-komunisti normaliziraju za hrvatsko društvo. Kako vi gledate na to da se izražaji hrvatstva i cilja učvršćivanja hrvatske nacionale države često stigmatiziraju fašizmom ili ustaštvom?

Da se razumijemo. Ja sam puno godina bio indoktriniran u vjeru ssvijetske neminovne dominacije komunističke diktature. Što se tiče postizanja tog cilja uopće nije važno koliko milijardi žrtava bude potrebno.

Zato mora komunizam stvoriti iluziju nekog još užasnijeg monstruma koji će se komunizmu protiviti.

Zato neokomunisti ovise o komunističkoj povijesnoj prijevari i eksploitaciji ljudske naivnosti.

Na ljestvici krutosti i sadizma i masakra komunizam jest na prvom mjestu sa nekim 200 milijuna žrtava. Ali komopropaganda uvršćuje fažizam kao apsolutnog gada, dužan u stvari za desetinu (ako) te brojke.

Ne samo, nego to da komunizam jeste reakcija i spriječava daljnje rabote fašizma, dok je dokazano da su u stvari fašisti, i to nakon 30 godina orgijaškog komunističkog klanja, rekli dosta i počeli akciju protiv zla komunizma, kuge naše ere.

Nova Hrvatska demokracija mora se čuvati nepredvidljivih poteza ekstremnih lijevih elemenata.

Vidjeli smo u kakve katastrofe nas mogu isporučiti S.A.D. Demokrati, uvijek voljni isporučivati komunistima i odgovorni za podržavanja Sovijeta, Crvene Kine i širije domino teorije.

– I hrvatska se dijaspora iz hrvatske često i uporno etiketira i stigmatizira ustaštvom. Imate li što reći o tome?

U tom grmu leži zec spriječavanja jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske! Treba se s njim konačno i obračunati istinom. Jedina etiketa koja visi oko vrata iseljene Hrvatske jest ljubav za domovinu i rad za njezinu slobodu. No ona očito smeta mnogima.

– U civilnom društvu razne nevladine udruge su važni dio procesa postizavanja napretka. Slažete li se?

Aktivisti u civilnom društvu mogu mnogo toga doprinijeti napretku u lustraciji, i u drugim granama društva, ali, vidite, opća je percepcija da su u Hrvatskoj najglasnije nevladine udruge koje štite komunistički režim bivše Jugoslavije odnosno izmišljaju svašta kako bi pokušaje lustracije ofarbali ustaštvom ili fašizmom. Da hrvatska država dodjeljuje iz državnog proračuna novac kako bi se takve civilne udruge održale na životu govori samo jedno: nema stvarne volje za lustracijom u hodnicima državne moći.

Gdje su tu one neophodne kontrole, oni nepristrani «checks and balances» da se vidi jeli te nevladine udruge stvarno troše narodni novac za probitak dobra nacije i njezinih nastojanja za punom demokracijom. Nema ih.

U Hrvatskoj postoje civilne udruge čija platforma aktivnosti uključuje zalaganje za lustracijom ali nema ih dovojno ili barem nam se to tako čini jer mainstream medije su besramno najviše polazirane lijevoj političkoj orijentaciji koja štiti lažni antifašizam u Hrvatskoj i komunističko nasljeđe pa tako najviše iz tih medija čujemo ili čitamo o onim udrugama čiji je očiti cilj spriječiti lustraciju. I tako je učinkovitost u svekolikom hrvatskom društvu onih nevladinih udruga koje se zalažu za lustraciju duboko umanjena.

– Kako vam je i poznato General Željko Glasnović, zastupnik u Hrvatskome saboru za hrvatsku dijasporu konzistentno iznosi hitnost potrebe za kadrovsku i akademsku lustraciju, počevši od sudstva, do državnih služenika, depolitizacije vladinih ministarstava i novinarstva. Imate li komentar na ovo?

Sudstvo i suci drže inherentnu ili svojstvenu, ali i golemu moć prosuđivanja i interpretacija zakona i tamo gdje zakon nije jasan ili specifično nije primjeljiv prema pisanim odredbama zakona, a koje prosuđivanje i interpretiranje se izlijevaju u pravilima rada i moralnim pozicijama naroda i državnih vlasti.

U hrvatskom sudstvu postoji zabrinjavajući kolaž skrpan brojnim bivšim komunističkim operativcima i moćnicima. To je problem koji za napredak mora nestati – lustracija sudstva je neophodna i to pod hitno.

Što se tiče vladnih ministarstava i državnih službi oni jedino mogu djelovati za napredak ako su kadrovi i u misli i u djelu orijentirani na profesionalnost i pravičnost prema narodu, prema porezoplatiteljima. Da narod zna što može očekivati od njih kada mu usluge zatrebaju. Ovako, uz nepotizam i otvoreno ukazivanje na pripadnost nekoj političkoj stranci i institucionalizirana politička podobnost kao prihvatljiva karakteristika zaposlenika u ministarstvima krade i onemogućuje profesionalnost i pravednost.

Kadrovska lustracija je također kompliciran i težak proces ali nije i nemoguć, a obavezno je potreban u Hrvatskoj. Njime bi mnogi mladi koji su zbog nepotizma i prakse političke podobnosti izgubili nadu za napretkom u svom radu u Hrvatskoj bili izloženi nadi za uspjeh i imali priliku osjetiti pravednost, pa nebi tražili puteve koji ih odvode iz Hrvatske.

– Što za vas kao Hrvata znači pojam lustracija i koliko je prema vašem mišljenju ona bitna za napredak k funkcionalnoj državi?

Lustracija je za Hrvatsku neophodna.

Ta operacija spasit će pacijentasa uvodom nove krvi.

Hrvatska treba uskoro biti destinacija za nove Hrvate. Tko će migrirati u jednu neuspješnu državu.

Ajde, gledajmo Australiju, a mi Hrvati imamo više svijetu nuditi nego Australija. Ipak su stranci i novi Australci stvorili pojam relativne harmonije i prosperiteta.

Sile koje spriječavaju to proširenje pojma Hrvatstva moraju se baciti na smeće povijesti.

– Što bi po vašem mišljenju pospješilo proces lustracije u Hrvatskoj?

Pored očitog – donošenje zakona o lustraciji i njegove implementacije – uključenje što više ljudi u taj proces, bilo direktno ili indirektno, veoma je bitno za uspješnost. Jer prošlo je dugo godina od kada smo u Hrvatskoj trebali obaviti lustraciju pa je amnezija o komunističkim zločinima vremenom i aktivnostima političke ljevice postala gotovo neizlječiva. I tako s obzirom na današnje stanje relativnog nehaja za lustracijom neophodno je stalno govoriti o potrebi iste i o općem dobru za hrvatsku naciju kojeg bi lustracija unijela.

Vremenom se onda povećava i «vojska» za provođenje lustracije. Ljudi u Hrvatskoj i Hrvati dijaspore moraju razumijeti jedno stvar: ako ćemo uspjeti u lustraciji moramo se osobno zauzeti za nju! Nitko nam ju neće donijeti na pladnju. Treba izvući kosture komunizma iz svih ormara u hodnicima moći i vlasti u Hrvatskoj.

– Amnezija o komunističkim zločinima čini se očita i u samom kritičnom nedostatku konzesusa o tome kako se obračunati s istim na službenom državnom nivou. Što bi mogao po vama biti lijek za tu amneziju?

Mislim da zemlja komunističkog nasljeđa nije sposobna unijeti u svoje redove konzesus o tome kako postupati u vezi komunističkih zločina, koji su usput, u Hrvatkoj bili grozni i brojni. Previše je onih u stolicama moći i izvan tih stolica koji uporno negiraju te zločine pa nam serviraju bezobrazne idiotarije i izmišljotine kako mi koji hoćemo pravdu za žrtve komunističkih zločina želimo izjednačiti komunizam s fašizmom.

Svakoj smo žrtvi dužni pravdu i zato je potrebno stalno inzistirati na tome da pravda za sve žrtve postane i pravda koju i vlastodšci čuvaju i dijele.

Ma vidite, trebala je jedna Njemačka da donese pravdu za jednu žrtvu komunističkog režima u 2016. sudskom slučaju Zdravko Mustač/Josip Perković ali to hrvatske vlasti i medije nisu iskoristili za pravdu žrtvi već su presudu pokopali u tamnu tišinu i daleko od očiju. Pa onda imate sudski slučaj Josip Boljkovac iz 2014. godine gdje je sudac u Hrvatskoj pripisao u svojoj presudi krivicu za ubojstvo nekih 24 osoba 1945. komunističkom sustavu. Pored apsurda ove presude, jer ni jedan sustav ne funkcionira bez ljudi koji su odgovorni za njegovo provođenje, ista nije značila amabaš ništa da bi se pokrenuo neki konzesus u Hrvatskoj o načinu donošenja pravde za žrtve komunističkog režima.

Što kazati? Lijek za amneziju je ponavljanje i guranje istine sve dok nas ta istina ne katapultira u konkretne mjere za pravdu. Pobjedili smo vojnog agresora ali ne i komunizam. Kada tu činjenicu prihvate vlastodršci i amnezije o komunističkim zločinima će nestati.

Uspjeli ste vrhunski ne samo kao umjetnik već i kao poslovni čovjek na svjetskoj razini i krećete se i kretali ste se u krugovima visoko pozicioniranih političara svijeta. Nije neobično da kod vas navraćaju premijeri, predsjednici, veleposlanici raznih država svijeta pa me zanima jeste li kod njih primjetili neke osobite vrline uz pomoć kojih oni i postižu napredak za vlastiti narod i državu? Koje biste vrline u političara općenito mogli izdvojiti kao krucijalne za napredak demokracije i funkcionalnog demokratičnog društva?

Detarminacija i ustrajnost. Poštivanje potreba u narodu. Patriotizam i nacionalna svijest.

– Aktivno pratite događaje i političko okruženje u Hrvatskoj. Kakvi su vaši dojmovi o tome?

Razočaravanje u neubrzanom Hrvatskom preporodu postoji.

Međutim, opazio sam voljnost samoupravljanja: udaljenje od manije ovisnosti o sistemu. A to nije ono staro «snađi se druže» (kradi druže u prijevodu) nego uzdaj se u se i potencijalno bogatstvo oko sebe.

– U prosincu 2017. godine u Australiji ste dobili nagradu za životno djelo vezano uz vašu pomoć Hrvatskoj i Hrvatima kroz duge godine. Ponovno – čestitam i hvala na svemu što radite i što ste radili u ime hrvatske slobode i boljitka hrvatskog naroda. Imate li komentar u vezi ove nagrade pa možda i poruku za hrvatski narod?

Bilo koja nagrada jeste hrana za samocijenu.

U Hrvatskoj trebamo proširiti tradiciju nagrađivanja.

Trebamo pohvaliti i promovirati sve one koji nešto doprinose.

Od svih mojih sliks najdraže su mi ciklus Hrvatskih velikana (ta zbirka konfiscirana je od strane Lovranske općine (leglo jugo-antihrvatsva).

Autorica: Ina Vukić, Sydney

Billich2Billich3Billich3

Podijeli.

O Autoru

Autorska prava © Zdrug Politički portal | 2017.
x

Koristimo kolačiće kako bismo vam pružili najbolje online iskustvo. Suglasni ste prihvatiti upotrebu kolačića u skladu s našim pravilima o kolačićima.